Naša priča
Priča o Velebitskoj Travarici
Inspiriran prirodom Velebita i bogatstvom ljekovitog bilja, velečasni Nikola Komušanac, dugogodišnji župnik župe Krasno, započeo je krajem osamdesetih godina s izradom domaće travarice.
Vođen znatiželjom i ljubavlju prema bilju, polako je razvijao recepturu koja se temeljila na više od 20 vrsta velebitskog bilja.
Isprva je travarica bila dijeljena s prijateljima, hodočasnicima i kolegama, no s vremenom se javila potreba za većom proizvodnjom.
Tako je nastalo i poduzeće koje danas okuplja stručnjake, kombinira tradiciju i znanje te stvara pića u kojima se osjeća duh Velebita.
U svakom proizvodu pažljivo se doziraju sastojci i bilje, a posebna pažnja posvećuje se kvaliteti i prirodnim aromama.
Danas se, uz travaricu, proizvode i drugi biljni likeri, a cijeli proces ostaje vjeran počecima – povezivanju prirode, znanja i poštovanja prema tradiciji.
Majka Božja od Krasna
Mjesto Krasno prvi se put spominje 1275. godine, a prema nekim izvorima i ranije, još 1219. Već u ranoj povijesti ovdje je postojala crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, što je s vremenom utemeljilo dugu tradiciju hodočašća u ovo svetište smješteno na obroncima Velebita.
Prema predaji, pastiri su u šumi ugledali neobičan cvijet u kojem su prepoznali lik Majke Božje. Kada su ga pokušali prenijeti u kapelicu, cvijet bi se uvijek vraćao na isto mjesto. U znak poštovanja, narod je upravo na tom mjestu sagradio kapelicu, a nad panjem na kojem se cvijet ukazao, podignut je žrtvenik.
Kroz stoljeća, Krasno je postalo poznato po brojnim svjedočanstvima ozdravljenja i duhovne utjehe. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje moleći za pomoć, ostavljajući iza sebe štake, zahvalnice i druge znakove zahvalnosti.
O ljepoti i snazi ovog mjesta pisali su brojni književnici, među njima i Silvije Strahimir Kranjčević. Velebit, s kojim je ovo svetište neraskidivo povezan, doživljava se kao prostor tišine, molitve i susreta s prirodom – i samim sobom.
Danas Svetište Majke Božje od Krasna ostaje simbol vjere, duhovne snage i povezanosti s prirodom. Mjesto na koje se čovjek vraća – ne samo fizički, već i srcem.
